Naš grad kroz vekove

Ćuprija spada među malobrojna mesta u Srbiji kojima je i u imenu sačuvan trag turske vladavine. Njeno ime potiče od turskog izraza za most (tur. kopru-ćuprija ), u ovom slučaju- od mosta na Moravi.

Zahvaljujući povoljnim geografskim svojstvima dolina Velike Morave je još u praistoriji, a naročito u kasnijim istorijskim razdobljima postala stecište raznih etničkih grupa, naroda i kultura. Još u vekovima p.n.e. dolinu reke Velike Morave naseljavala su plemena Tribala i Meza. Iz ovih krajeva ova plemena potisli su Kelti. Rimski osvajači  ovu su oblast uključili u novostvorenu provinciju Meziju. Most na Moravi kod ušća Ravanice, na mestu gde se njeno korito sužava, poznat je od vremena Rimljana. Pored mosta niče rimski grad Horreum Margi, Žitnica Morave, koji je vekovima bio najveći grad u unutrašnjosti Gornje Mezije. Od 1-4. veka Horreum Margi je bio centar za izradu oružja i najveće skladište žita, po čemu je i dobio ime Žitnica Morave. Najveća važnost bila mu je u tome što je grad ležao na mestu gde je bio glavni prelaz preko Velike Morave gde su Rimljani  severne provincije Istočnog Rimskog carstva. Verovatno je grad   popravljen kao utvrđenje u vreme carapodigli zidani kameni most.Grad je razrušen pod naletima varvara, koji su u prvoj polovini 5. veka počeli provalom Huna u Justinijana (527-565), ali se pod svojim antičkim imenom više ne spominje.U 7. veku ove krajeve naseljavaju Južni Sloveni. Reke i naselja dobili su nova imena. Grci su teritorije  koje su ta plemena naselila prozvali Sklavinije. Tako je i  reka Margus  postala Morava.

Sve do 12. veka ovim krajevima vladali su Vizantinci, da bi krajem ovog veka Nemanjići osamostalili Srbiju.Ime Ravno počinje se pominjati od sredine 12. veka. U obliku Rabna (Ravna) ova važna trgovačka stanica u srcu Pomoravlja najranije je zabeležena u  knjizi slavnog Arapskog geografa Idrizija iz 1154. godine koji je svoje najvažnije delo napisao na dvoru normanskog kralja Rožera II.  I krstaši koji su idući ka Svetoj zemlji izbijali na reku Moravu, beležili su u svojim putnim dnevnicima ovaj grad u obliku: Rabnel, Ravenelle. Ravno se pominje pri susretu velikog župana Stefana Nemanje i Nemačkog cara Fridriha I Barbarose 1189. godine. Stefan Prvovenčani sastao se 1215. godine sa ugarskim kraljem Andrijom II u Ravnu ,,na međi otačastva mojega,,. Kao grad, Ravni se  pominje  i u najstarijim srpskim izvorima iz prve polovine 13. veka. Samo ime grada ukazuje na vegov položaj u ravnici ali opominje i na neko razaranje njegovih bedema u prošlosti, na sravnjivanje. Sredinom 13. veka Ravno su pregazili Tatari, a verovatno je onda bilo i razoreno, jer u povelji darovanoj Ravanici knez Lazar ga naziva selom.

Razumevanje istorije jednog naroda je osnova da bi se razumeo smisao postojanja samog naroda.

Godine 1381. sazidan je manastir Ravanica. Oko manastira je bio podignut grad sa 7 kula, a sama crkva je bila raskošno ukrašena. U povelji darovanoj manastiru stoji da je knez Lazar poklonio mnoga sela manastiru zajedno sa zemljom među kojima Senje, Žirovnicu i RAVNO. To je ujedno i prvi put da se stari grad pominje kao selo.Posle pada Srbije pod Tursku vlast 1459. godine pa sve do početka 19. veka stanovništvo se često iseljavalo. Dolaskom Turaka veliki broj stanovništva odveden je u ropstvo. Takođe, u Ugarsku je prešlo oko 200.000 Srba, od kojih je skoro polovina iz predela u dolini Morave. U vreme prvog popisa (1467) selo Ravno je imalo 33 kuće. Već 1476. godine ima 41 kuću. Međutim, talas iseljavanja potpuno je odneo ove stanovnike Ravnog: 1516. godine u njemu je nađeno samo 6 kuća raje.Pod Turcima Ravno je bilo ,, palanka ,, – stanica na Carigradskom putu i prenoćište za odmor putnika i stoke. U njoj se nalazila turska posada i tursko stanovništvo. U ranije vreme turske vlasti Morava je premošćivana jedino u vreme vojnih pohoda. Za vreme vojnih pohoda Sulejmana Veličanstvenog(1521 -1566), postavljen je privremeni pontonski most na Moravi. Ravno se tada javlja kao grad Morava i kao sedište kadiluka a kasnije se zove Morava Palanka ili Morava Hisar (Morava varoš, grad). Krajem 16. i početkom 17. veka reka Morava prelažena je pomoću skele.Turski most na Velikoj Moravi podignut je tek 1658. godine, u vreme priprema velikog vezira Köprülü Mehmed–pashe (Mehmed-paše Ćuprilića) za pohod na Erdelj. On je podigao most da bi olakšao prelazak vojsci koja je trebala da ode u Beograd da bi nastavila dalje za Erdelj. Drveni most koji su Turci podigli na ruševinama starog rimskog mosta predstavljao je najvažniji prelaz preko Morave na takozvanom ,,carskom,, drumu. Most je vrlo lepo i prikladno sagrađen, iako sav od drveta. Ovaj most nazvan je Mehmedova Ćuprija. Od podizanja ovog stalnog most- ćuprije, naseljeno mesto počinje da dobija današnje ime. U 16,17. i 18. veku Ćuprija je i pristanište na velikoj Moravi. To je Ćupriji zajedno sa prostorom oko nje, davalo izuzetno važan strateški položaj.Stefan, iguman manastira Ravanice koji je i sam izbegao u velikoj seobi Srba 1690. godine, pa je 1718. ponovo došao u svoj manastir, kazuje da je za vreme austrijsko- turskog rata (1683-1699) bilo veliko raseljavanje naroda, a da su manastiri  i sela potpuno opusteli a neki sasvim izgoreli. Ćuprija je po opisu Austrijskih oficira  iz 1784. godine bila palanka na desnoj obali Morave sa 90 turskih i 20 srpskih kuća, sa dve džamije i četiri kafane, sa sedam hanova i toliko pekara. Palanačke zgrade bile su  od plota i drveta. Most preko Velike Morave bio je drven, postavljen na 12 nepomičnih pontona dug 318 i širok 14 koraka. Na obema stranama postavljene su kapije koje su zatvarane od zalaska do izlaska sunca. Za napredovanje Ćuprije u to vreme pored carigradskog druma od značaja je i  plovidba Moravom. Roba se iz Srbije vozila Moravom u Dunav i posle dalje kuda se hoće. Moravom se brodilo do početka 19. veka. Međutim, krajem 18. veka, sa Austro-Turskim ratom (1788-1791), stanovništvo iz doline Velike Morave migrira na sever preko Save i Dunava a naročito iz Ćuprijskog kraja. Ovi krajevi ostali su ponovo pusti, tako da nije, kako očevici kazuju, bilo ,,ni pevca da zapeva, ni psa da zalaje,, .Vreme prvih godina 19. veka obeležilo je vladavinu 4 dahija u Srbiji. Ćuprijska nahija bila je pod vlašću Kučuk Alije ali je most na Velikoj Moravi prigrabio Mehmed Fočić-aga. U Ćupriji i na položajima oko nje, tada nikada nije bilo manje od 1500 do 2000 turskih vojnika. Prvi srpski ustanak a posebno bitka na Ivankovcu kraj Ćuprije donela je veliki uspeh srpskim ustanicima i polet koji se više nije mogao zaustaviti. Već Drugi srpski ustanak donosi i evidentne rezultate. Prve oblike autonomije potvrdiće  na sastanku Miloš Obrenović i turski vezir Marašli Ali-paša koji su se sastali 1815. godine u jednom od hanova kraj mosta.

Ovi događaji mogu se uzeti kao prekretnica, kao doba kojim se uglavnom završava period iseljavanja, i otkada nastaje period intenzivnog doseljavanja predaka današnjeg stanovništva. Za etnički sastav stanovništva Ćuprijskog kraja od najvećeg značaja su bila doseljavanja do kraja prve polovine 19. veka, kada su se naselili preci današnjeg stanovništva ovog kraja. Ćuprijski kraj naselilo je nekoliko struja doseljavanja: kosovsko-metohijska, južno-moravska i timočko-nišavska. Prvi popis stanovništva Ćuprije bio je 1818. godine kada je u Ćupriji živelo oko 400 stanovnika.  Godine 1834. iz varoši Ćuprije konačno se iseljavaju Turci. Po popisu iz te godine Ćuprija  ima 812 stanovnika. Najveći priliv stanovnika zabeležen je u periodu od 1880. do 1890. godine, posle oslobodilačkih ratova (1876-1878), kada se dosta srpskog  stanovništva iz novooslobođenih južnih krajeva doselilo u Ćupriju. Tako Ćuprija, po popisu iz 1900. godine ima 5.155 stanovnika. U drugoj polovini 19. veka u nekoliko navrata građen je drveni most preko Velike Morave, koji je posle kraćeg ili nešto dužeg vremena odnela voda, pa je vraćana skela. Prvi gvozdeni most postavljen je posle Prvog svetskog rata. Ovaj most je srušila nemačka vojska u odstupanju 13. oktobra 1944. godine. U proleće 1945. godine pokrenuta je obnova mosta koji je otvoren za saobraćaj u oktobru iste godine. Sa povremenim obnovama ovaj most i danas stoji i jedan je od najstarijih u Srbiji koji se svakodnevno koristi.

Autor teksta: Dragan Savić, prof.